Valorizacija umjesto monetizacije baštine

Potkraj kolovoza, na generalnoj skupštini u Pragu, članovi Međunarodnog vijeća muzeja (ICOM) gotovo jednoglasno su zamijenili dosadašnju definiciju muzeja suvremenijom, uvevši u nju pojmove poput pristupačnosti, inkluzivnosti, raznolikosti i zajednice, podcrtavajući tako horizontalniju i demokratskiju koncepciju suvremenog muzeja. U cijelosti nova definicija sada glasi: „Muzej je neprofitna, stalna ustanova u službi društva koja istražuje, prikuplja, čuva, interpretira i izlaže materijalnu i nematerijalnu baštinu. Otvoreni za javnost, pristupačni i uključivi, muzeji potiču raznolikost i održivost. Djeluju i komuniciraju etički, profesionalno i uz sudjelovanje zajednica, nudeći različita iskustva za obrazovanje, uživanje, razmišljanje i dijeljenje znanja.“

Snimio MIRKO CVJETKO

Analizirajući aktivnosti zagrebačkih muzeja, redakcija kulture Vijenca odlučila je ispraviti možebitni propust u tek sporadičnom i povremenom praćenju aktivnosti Arheološkog muzeja u Zagrebu koji je, i prije izglasavanja nove muzejske definicije, predstavljao pristupačne i uključive projekte, povezivao različite i heterogene zajednice, privlačeći na taj način novu i heterogenu publiku. Za takvu proaktivnu i eksperimentu sklonu programsku aktivnost – koju zasad pratimo u Lapidariju Arheološkog muzeja, Arheološkom parku Andautoniji te Galeriji AMZ u Hatzovoj ulici – zaslužan je kolektiv Muzeja kojim upravlja Sanjin Mihelić. Tijekom svoga gotovo tridesetogodišnjeg iskustva s terenskih arheoloških istraživanja bio je sudionik ili voditelj više od pedeset iskopavanja te podmorskih istraživanja u Hrvatskoj i inozemstvu, među kojima vrijedi istaknuti njegovo sudjelovanje u međunarodnom projektu istraživanja povijesnoga grada Troje ili istraživanja arheološke baštine NP Plitvička jezera i staroga grada Novigrada na Dobri. Ravnatelj je AMZ-a od 2016. i stoga odgovoran za sveukupnu strategiju Muzeja, upravljanje pandemijskom i postpotresnom krizom, kao i za vođenje obnove muzejske zgrade. U razgovoru, Mihelićev pristup muzejima naglašava razmjenu znanja, a čini se da on uistinu želi učiti od posjetitelja koliko i razmjenjivati iskustva s kulturnim radnicima iz srodnih područja. Ukratko, dobar povod da u razgovoru s njim istražimo koncept muzeja, baštine, arheologije ili kulture, njihovu društvenu ulogu kao i njihove potencijalne budućnosti.

Bilježeći iskustva života na Krfu, u djelu Prosperova ćelija Lawrence Durrell duhovito je opisao rad arheologa kao marljivu djelatnost na hrpama ostataka nekih naselja, da bi na koncu, na temelju nekih krhotina ili „dramatičnih drenaža“ predstavili „boležljiv i slabašan portret“ nekadašnjega načina života, bez jamstva istinitosti. Budući da ste magistrirali na javnoj arheologiji, zanima me jesu li monolitne i autoritarne arheološke interpretacije o kojima je pisao Durrell zamijenjene drukčijim interpretacijskim modelima? Postoje li projekti u suvremenom arheološkom diskursu kojima dajete glas onima koji se dosada nisu čuli?

Štošta se u svijetu promijenilo od Durrellovih krfskih dana, vremenski bližih Schliemannovim ili Evansovim otkrićima, odnosno njihovoj metodološkoj i interpretativnoj matrici nego nama danas. Kao disciplina, suvremena arheologija konceptualno je eonima udaljena od arheologije iz sredine prošlog stoljeća, a znanstveni i metodološki aparat koji nam danas stoji na raspolaganju, naročito kad ga multiplicirate kroz nezaobilazan interdisciplinarni pristup, jamstvo je da smo velikim dijelom zaliječili i osnažili svoje vještine portretiranja načina života povijesnih populacija. Govorimo li o interpretacijskim modelima, primarni diskurs koji se rabi u našoj disciplini kreće se u okvirima onoga što se naziva procesna arheologija, a riječ je o pristupu koji naglašava istraživanje i objašnjavanje procesa kulturne promjene, između ostaloga i pozivanjem u pomoć egzaktnih znanstvenih disciplina. Prije pedesetak godina procesna arheologija donijela je revolucionarni obrat u odnosu na tada dominantan, danas još ponegdje uvijek živ, tradicionalni kulturno-povijesni pristup koji je nadahnuo Durrella da istisne iz svoga pera krajnje nelaskave opaske iz vašeg pitanja. Kao reakcija na procesnu arheologiju pojavila se njezina radikalna kritika u obliku takozvane post-procesne ili interpretativne arheologije. Zagovarajući otklon od težnji k znanstvenoj objektivnosti, ta je struja mišljenja mnogo sklonija uvažavanju najraznovrsnijih subjektivnih perspektiva, pa ćete tako upravo u njoj pronaći alternativne interpretacijske modele usmjerene na proučavanje i objašnjavanje fenomena koji u klasičnom diskursu često stoje na marginama znanstvenog interesa. Primjera je mnogo, onoliko koliko i perspektiva koje su nastojale zadobiti relevantnost vrednovanjem kroz teoriju i praksu. Navodim uspjeh i popularnost rodne arheologije (gender archaeology) gdje možete naići na uistinu zanimljive i lucidne interpretacije, zanimaju li vas takve teme. Najčešća kritika koja se upućuje tom interpretativnom obrascu jest ona klasična mantra anything goes, kojom se postmodernizam, a u kojemu je postprocesna arheologija čvrsto usidrena, dezavuira na temelju svojih relativizacijskih odlika.

Premda je baština prepoznata kao nacionalni resurs koji zahtijeva čuvanje, ulaganje, obnovu i skrb, sve su glasnije inicijative o baštini promišljanoj kao gospodarski resurs odnosno baština postaje potencijalni pokretač održivog razvoja s posebnim naglaskom na kulturni turizam. Koji su vaši stavovi o monetizaciji baštine?

Podilaze me, priznajem, trnci jeze kad čujem sintagmu monetizacija baštine. Umjesto tog termina saturirana neoliberalnim konotacijama, predložio bih da radije govorimo o valorizaciji. Zašto? Jer monetizacija podrazumijeva svođenje rasprave isključivo na pitanje izravne ekonomske opravdanosti ulaganja u baštinu, odnosno podvrgavanje baštine tržišnim principima, izostavljajući iz fokusa kulturne, društvene, obrazovne, znanstvene, a k tome još dodatno i identitetske, političke, religijske i razne druge vrijednosne aspekte u kojima se baština iskazuje kao javno dobro par excellence. Za razliku od toga, valorizacija se odnosi na uvažavanje ukupnosti tih vrijednosti i funkcija baštine te njihov sinergijski međuodnos. Naravno da je to nemoguće iskazati jednostavnom ekonomskom računicom. U tom su smislu, da povučem šaljivu paralelu, „monetizacijske“ ideje logičan i pravocrtan nastavak svojedobne lucidne pseudotvrdnje da primjerice tapir uopće ne bi trebao postojati jer ekonomski nikako ne može opravdati svoju egzistenciju, ili kako je već tekla navedena argumentacija, pa se po sličnom ključu to može primijeniti i na baštinu. Audiatur et altera pars, uopće ne pripadam među one koji će neprestano glasno zazivati pomoć i objašnjavati da se ništa ne može raditi bez novca, nestrpljivo očekujući da uvijek netko negdje dodatno odriješi kesu, perpetuirajući tako percepciju baštine kao vreće bez dna. Takav mi je stav jednako stran kao i onaj suprotni, prethodno opisan pristup.

 Kakvo rješenje predlažete?

Moj je recept jednostavan: baština je opća društvena vrijednost. Ali postoji tek finitna količina sredstava, naravno, ne samo financijskih, iako su ona uvijek najočitija, koje pojedino društvo može alocirati njezinoj zaštiti, istraživanju, očuvanju, prezentaciji te interpretaciji. Iznos tih sredstava odražava s jedne strane financijsku moć tog društva, a s druge vrijednosti za koje se društvene elite zalažu i koje žele promovirati. Ako financijsku moć promatramo kao osnovicu, tada se te vrijednosti mogu shvatiti kao koeficijent, pa će, primjerice, u liberalnom kodu taj koeficijent biti niži, a u nekim drugim sustavima (političkog) mišljenja redovito će biti viši – iako je i ovdje nužno paziti na predznak, jer vas i veće ulaganje može odvesti u najrazličitijim smjerovima. Baština je u tom pogledu slična obrazovanju: promatrate li ju isključivo kroz neposredni povrat koji ostvaruje, mogli bismo je odmah prekrižiti. Uostalom, baš kao i naše školarce – eto, da se poslužim vlastitim primjerom, naša tri sina u financijskom smislu znače nam samo trošak, pa im to ipak, još uvijek, ne nabijamo na nos niti im uzimamo za zlo. Ali, da još čekam dan kad će se vratiti s nekim parama… da, čekam. I načekat ću se. Razlika je u tome što se kod obrazovanja u ekonomsku računicu unosi dugoročni društveni povrat, dok se kod baštine taj povrat iskazuje jednim dijelom u vremenskim okvirima, a drugim u okvirima društvene važnosti. Razborito je imati na umu da, bez obzira jesu li finacijska sredstva kojima raspolažemo visoka ili niska, ona su svakako ograničena, pa je nužno da se orijentacija svih onih koji upravljaju baštinom dijelom usmjeri na razvoj i optimizaciju načina na koje baština može ostvariti i financijski povrat, a da se istovremeno ne kompromitiraju ostale upravljačke funkcije, konkretno, one koje se odnose na zaštitu i očuvanje baštine. To je osnova na kojoj počiva ideja održivog upravljanja baštinom, a kao velikog saveznika na tom putu ovdje bih prizvao koncept održivoga kulturnog turizma.

Arheološki muzej nakon radova bit će osuvremenjen / Snimio Goran Galić

Koja su vaša iskustva u radu s kulturnim turizmom?

Baština uistinu ima razvojni potencijal. Stavimo li je u kontekst turizma, baština je jedan od osnovnih elemenata onoga što se naziva turistička resursna osnova. No nije svaki dio te baštine jednako zanimljiv, odnosno, ne može baš sve što poželimo generirati širi interes: zato nas ovdje zanimaju prvenstveno oni njezini dijelovi koji imaju viši stupanj privlačnosti, to jest izrazitija atrakcijska svojstva. Zadatak je destinacijskog menadžmenta da prepozna ta svojstva i da valorizira baštinu pretvarajući je u turističko dobro odnosno u kulturno-turistički proizvod. Baština kao generator razvoja nije puka tlapnja, već višekratno iskušan i gotovo univerzalno primjenjiv recept. Nama iz sektora baštine itekako je bitno podcrtati da je svaka praktična potvrda tog metodološkog okvira ujedno i elokventan pokazatelj da u baštinu vrijedi ulagati ne samo zbog njezine intrinzične vrijednosti nego i zbog toga što se tim ulaganjem u konačnici, povrh onih često nedostižnih „visokih“ ciljeva, mogu ostvariti i oni mnogo elementarniji, koji bliskije korespondiraju s društvenom svakodnevicom. Na taj način zatvaramo krug – stvorili smo platformu s koje je mnogo opravdanije zagovarati nužnost većih ulaganja u zaštitu, istraživanje i valorizaciju kulturne baštine, koja se više napokon ne promatra kao proverbijalna rupa bez dna.

Inicijator ste časopisa Dunavska ruta u željeznom dobu. Kako je došlo do ideje za časopis?

Časopis čiji drugi broj upravo držite u rukama zapravo je informativno glasilo i jedan od promotivnih kanala Kulturne rute željeznog doba Podunavlja (Iron Age Danube Route). Riječ je o međunarodnoj inicijativi unutar koje je uspostavljena razgranata mreža partnera iz područja kulture i turizma s ciljem zaštite, promocije i valorizacije materijalne i nematerijalne baštine posljednjega pretpovijesnog razdoblja, željeznog doba, koje u grubim crtama obuhvaća posljednje tisućljeće prije naše ere. Ruta trenutno okuplja trideset i osam punopravnih partnera te se prostire kroz osam podunavskih zemalja. Riječ je o Austriji, Bosni i Hercegovini, Bugarskoj, Hrvatskoj, Njemačkoj, Mađarskoj, Rumunjskoj i Sloveniji, s jasno izraženom tendencijom stalnog rasta.

Koje ste sve institucije umrežili tim projektom?

Među partnerima mogu se naći vodeći nacionalni muzeji navedenih zemalja, da spomenem samo Mađarski nacionalni muzej ili Nacionalni muzej Slovenije, Bečki prirodoslovni muzej te, naravno, Arheološki muzej u Zagrebu, uz institute, fakultete, javne kulturne ustanove ili organizacije destinacijskog menadžmenta. Rutom upravlja međunarodna udruga sa sjedištem u Zagrebu, a trenutno sam joj na čelu ja kao predsjednik. Da je riječ o kvalitetnoj i međunarodno prepoznatoj i itekako cijenjenoj mreži, rječito govori i to da je ruta prošle godine dobila prestižni certifikat kojim je proglašena Kulturnom rutom Vijeća Europe. U svijetu kulturnih ruta to je najvažnije i najcjenjenije takvo priznanje, koje potvrđuje da se organizacija i aktivnosti rute odvijaju prema najvišim standardima izvrsnosti.

Digitalno okruženje, zahvaljujući epidemiološkoj krizi, postalo je središnje mjesto stvaranja, produkcije, dijeljenja odnosno i konzumiranja kulturnih sadržaja. Kakva su vaša iskustva s digitalizacijom baštine?

Epidemiološka kriza skokovito je ubrzala proces digitalizacije koji traje već duže vrijeme, još od završnih desetljeća prošlog tisućljeća. Digitalna revolucija ima značaj permanentne revolucije, naravno, ne u izvornom značenju termina, pa kontinuirano transformira načine na koje poslujemo ili se ponašamo, a naposljetku čak i načine na koje razmišljamo. Dostupnost kulturnih sadržaja kroz sve etape: od ideje, začetka, stvaranja te njihova dijeljenja i konzumacije, sve vrijeme bilježi eksponencijalan rast potpuno nezamisliv prethodnom naraštaju, a što se odnosi kako na „visoku“ kulturu, tako i na onu popularnu. Taj je proces nepovratan. David Bowie, i sam revan pionir digitalne komunikacije, prije pola stoljeća je objašnjavao kako je Homo sapiensu određeno da prepusti mjesto Homo superioru; mi danas znamo kako se taj stvarno zove – jer više napokon nema nikakve sumnje da je nastupilo vrijeme Homo digitalisa.

Kako se Arheološki muzej u Zagrebu prilagođava digitalnom okruženju?

Najkraći odgovor na postavljeno pitanje jest: na mnoge načine. Poput drugih sličnih ustanova u svijetu, i naš Muzej naširoko koristi danas već sveprisutne osnovne digitalne komunikacijske alate, pa je tako na našim mrežnim stranicama moguće prošetati nekadašnjim stalnim muzejskim postavom, posjetiti različite izložbe, pregledati 3D-vizualizacije arheoloških predmeta ili pojedinih arheoloških nalazišta. Ističem da je tijekom protekle dvije i pol godine muzej sudjelovao u velikom međunarodnom projektu Virtualni arheološki krajolici Podunavlja, financiranom iz programa Interreg transnacionalne suradnje V-B Dunav 2014-2020, koji je obuhvatio dvadesetak partnera iz deset podunavskih zemalja. Projekt je stavio naglasak na vizualizaciju i promociju arheoloških krajolika, zatim na stvaranje modela za održivu integraciju novih digitalnih tehnologija vizualizacije, prezentacije i zaštite arheološke baštine; na stvaranje zajedničke strategije i postavljanje zajedničkih standarda za integraciju novih digitalnih tehnologija u muzejima te napokon na mogućnosti zajedničke prezentacije digitalnih arheoloških krajolika, što je uostalom zagrebačka publika mogla vidjeti na izložbi Priče iz prošlosti – putovanje u izgubljene krajolike, predstavljene u Galeriji AMZ, našem izlagačkom prostoru u Hatzovoj ulici, od sredine travnja do kraja svibnja ove godine.

Jeste li proveli analizu povratnih informacija o digitalizaciji s publikom?

Kroz spomenuti projekt, u više navrata organizirali smo radionice posvećene upravo temama digitalnog okružja, a niz pitanja u vezi sa zastupljenosti i raznolikosti multimedijalnih sadržaja u budućem stalnom postavu muzeja mogu se naći u upitniku na našim mrežnim stranicama kojim pozivamo sve zainteresirane da svojim odgovorima sudjeluju u stvaranju postava. Iskoristit ću naš razgovor da pozovem i čitatelje Vijenca da, ispunjavajući anketu, participiraju u oblikovanju našega novog stalnog postava.

Je li moguće zamijeniti iskustvo neposrednog kontakta s muzejskim predmetom njegovom digitalnom inačicom?

Odgovor na to pitanje jest nedvosmislen: iskustvo neposrednog kontakta s muzejskim predmetom jedinstveno je i nezamjenjivo. Virtualna tehnologija može poslužiti kao fantastično interpretativno ili didaktičko sredstvo te pospješiti doživljaj posjeta, a da i ne govorimo o tome da omogućuje konzumaciju sadržaja na daljinu – sve je to samo po sebi razumljivo. Ipak, ne postoji ništa što može zamijeniti posebnost doživljaja pri susretu s autentičnim predmetom ili boravkom na izvornom mjestu zbivanja, primjerice na nekom arheološkom lokalitetu. Kao ustanova koja čuva gotovo pola milijuna vrijednih, a u brojnim slučajevima i potpuno jedinstvenih predmeta od nemjerljiva značenja za hrvatsku baštinu, naravno da će Arheološki muzej ustrajati na svojoj orijentaciji prema uključivanju digitalne tehnologije i raznovrsne te bogate ponude virtualnih sadržaja kao izuzetno važne, ali istovremeno tek komplementarne i naposljetku ipak subordinirane komunikacijske odnosno interpretativne metode. Tehnologija možda djelomično može zamijeniti, ali jednostavno ne može istisnuti jedinstveni značaj autentičnog predmeta. Naposljetku, iskustvo godina zatvorenih muzejskih vrata potvrđuje činjenicu da su muzeji ponajprije mjesto fizičkog susreta, mjesta okupljanja ljudi i dijeljenja iskustva. To je naša duboka i dragocjena društvena vrijednost koju valja sačuvati i u digitalnom dobu.

Kada i s kojim segmentom postava planirate iznova otvoriti zgradu Muzeja?

Palača Vraniczany-Dobrinović, središnji i najpoznatiji prostor Arheološkog muzeja na Zrinjevcu, zatvoren je za posjetitelje od sredine ožujka 2020. Podsjetimo se da je naša vrata prvo zatvorio COVID-19, a odmah potom ih dugotrajnije zapečatio domaći, „zagrebački“ potres. Potresne slike unutrašnjosti muzejske zgrade, koje smo ubrzo podijelili s javnosti, svima su bjelodano podastrle razinu tragedije koja nas je zadesila, a apokaliptični prizori uništenih antičkih kamenih skulptura ili neprocjenjivo vrijednih grčkih vaza snažno su se usjekli u svijest mnogih naših prijatelja i publike, zapravo svakoga tko je smogao dovoljno snage da ih pažljivije prouči. Šok koji smo doživjeli, uostalom, dijelimo sa svim našim sugrađanima, a pretpostavljam da nema nikoga tko se do kraja svog vijeka neće jasno sjećati gdje je bio i što je radio u trenutku potresa, bez obzira na suženi spektar ranojutarnjih nedjeljnih aktivnosti. Šok je, ipak, bio kratkotrajan. U zgradu smo ušli već koji sat nakon potresa i počeli raditi na makroskopskoj procijeni oštećenja odnosno hitnih radova na rješavanju neuralgičnih točaka, poput rupa koje zjape na zabatima zgrade. Čim je preliminarna evaluacija statičke stabilnosti zgrade otklonila rizik od sekundarnih urušavanja, proveli smo hitnu sanaciju otvorenih rana, počistili zgradu koliko je bilo moguće, evakuirali stalni postav te pokrenuli procese etapnih planiranja, kao i izradu projektne dokumentacije za cjelovitu obnovu muzejske zgrade.

Kakvo je danas stanje?

Dvije i pol godine nakon potresa kompletna dokumentacija već je poodavno pripremljena, a radovi na obnovi odmakli su u tolikoj mjeri da više ne govorimo o otvaranju muzeja kao o udaljenoj perspektivi koju ostavljamo u nasljeđe budućim generacijama, nego licitiramo s datumom otvaranja u mjesecima koji su neposredno pred nama. Ističem da je otvaranje Muzeja zamišljeno modularno, u etapama usklađenima s planiranim dovršetkom radova na pojedinim dijelovima muzejske zgrade. Prvo nam predstoji otvaranje prvoga kata, segmenta Muzeja koji nam služi za organizaciju povremenih izložbi te za brojna druga događanja. Lobor – ranosrednjovjekovno središte moći autora Maje Bunčić i Krešimira Filipca prva je izložba kojom ćemo posjetitelje pozdraviti u obnovljenom prostoru Muzeja. Nakon nje javnosti ćemo konačno predstaviti i izložbu Segestika i Siscia – naselje s početka povijesti, autora Ivana Drnića. Moram pojasniti da je otvaranje te izložbe izvorno bilo predviđeno za petak, 20. ožujka 2020. (ne brinite se ako vam se taj datum čini čudno poznatim). Ipak, tada najsvježije mjere korona-stožera spriječile su nas da tog dana otvorimo izložbu. Živo se sjećam Ivanova ponosa i dogovora, kojim smo nas dvojica peripatetika, obilazeći tu lijepu i veliku izložbu, odlučili spasiti što se spasiti da, planiravši u ponedjeljak organizirati virtualno otvaranje. Taj ponedjeljak, kao što znate, nikada nije došao.

Po otvaranju prvog kata planiramo predstaviti prostor u kojemu prezentiramo postave antičke i srednjovjekovne zbirke. Riječ je o izložbenom prostoru gdje se susrećete s nekim od naših najprepoznatljivijih izložaka, poput Solinjanke, lumbardske psefizme ili Branimirova natpisa iz Gornjeg Muća. Otvaranje tog dijela muzeja predviđeno je tijekom 2023, a riječ je o vraćanju postava, uz manje preinake, kakav je bio prije potresa. Za godinu, najkasnije dvije, očekujemo da ćemo javnosti napokon moći predstaviti i preostale dijelove muzejskog stalnog postava: pretpovijesnu, egipatsku i numizmatičku zbirku. Želim naglasiti da bismo čitavu priču mogli zaokružiti već tijekom sljedeće godine, no u svakoj neprilici ujedno vidimo i svojevrsnu priliku. Stoga nam je, krajnje nepozvana i nedobrodošla, okolnost zemljotresa poslužila da mnogo ranije nego što smo planirali postavimo pitanje možemo li muzejski postav osuvremeniti i koncepcijski objediniti na kvalitetniji način. Jednoglasan odgovor cijeloga našeg stručnog kolektiva bio je da možemo. U skladu s tim odlučili smo pokrenuti proces izrade potpuno novog stalnog postava, počevši s pretpovijesnom i numizmatičkom zbirkom, a potom ćemo uklopiti i preostale muzejske zbirke. Taj proces, naravno, ne može se odraditi preko noći, no vjerujemo da ćemo u konačnici opravdati odluku da si dodamo još malo posla, posljedično i još malo vremena, da bismo zbirke predstavili onako kako Muzej odnosno naši sugrađani i naši posjetitelji to i zaslužuju.